Generalna direktorica Univerzitetskog Kliničkog Centra u Sarajevu (UKCS) prof. dr. Sebija Izetbegović, oglasila se na svojoj zvaničnoj Facebook stranici, povodom brutalnih ubistava i nasilja nad ženama koje se dogodilo prije 4 dana u Gradačcu, kojom prilikom je ubica iz Gradačca, Nermin Sulejmanović, ubio svoju nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović, te još dvoje ljudi, oca i sina, te teško ranio još tri osobe, na kraju presudivši i sam sebi.

Osvrt prof. dr. Izetbegović prenosimo u cijelosti:

„Dok pripadnici vlasti šetaju i sami sebi šalju protestne poruke i zahtjeve, sjećam se dana, mjeseci i godina dok sam radila direktno sa ženama: ambulanta, ultrazvuk, operaciona sala, porođajna sala.

Okružena ženama, mamom koju sam neizmjerno voljela, sestrama, prijateljicama, rodicama i našim kćerima, ja sam se nekad davno odlučila za ginekologiju i akušerstvo. U praksi sam susretala puno žena, djevojaka i djevojčica, a neke od njih zauvijek upamtila. Svega sam se nagledala i naslušala. I sreće i tuge. Sretne su mi žene sve bile iste, pa ih ne pamtim pojedinačno, a nesretne su bile nesretne svaka na svoj način i skoro da se svake priče sjećam.

Nekad sam i sama prijavljivala sumnju na zlostavljanje nakon pregleda napastvovane, premlaćene i/ili silovane žene. Slušala sam tegobne privatne priče. To su vječne rane na mojoj duši.

Sve sam ih mogla liječiti ali nisam ih sve uspjela nagovoriti da prijave. Bojale su se. Nažalost. Razumjela sam i čega se boje. Zlostavljača koji je medicinskim sestrama i meni prijetio punim pištoljem u dežuri nisam prijavila jer me njegova supruga uplakana molila da to ne uradim jer će on nju premlatiti kad dođe sa bebom kući.

Prije tri dana, kad sam nazvala zlostavljanu radnicu da joj ponudim pomoć, moje saradnice su mi rekle za užasno ubistvo mlade žene u Gradačcu.

Bile su u šoku jer su vidjele snimak i bilo im je zlo, nisu mogle prepričati pa sam rekla da mi pošalju snimak, da pregledam dok radim.

Pregledala sam taj užas.

Jezivo izmučena i isprebijana žena i stravično ubistvo koje je monstrum počinio slika je najgora od svih koje sam vidjela.

Rahmet duši mlade majke Nizame, veliki sabur Nizaminoj porodici.

Obaveza nama da objašnjavamo kćerkama i djevojkama da se oni koji prijete, vrijeđaju, ponižavaju, jednom udare nikad neće popraviti nego će biti gori.

Obaveza nama da ih učimo da se ne smiju bojati i da sebi ne smiju dozvoliti da ih iko maltretira i zlostavlja, da moraju znati prepoznati latentnog zlostavljača koji svoju bolesnu posesivnost i ljubomoru predstavlja “velikom ljubavlju”, a što je zamka i želja da je izoluje od svih i da je onda lakše zlostavlja.

Obaveza nama da radimo na tome da ih društvo i sistem mora zaštititi. Krv Nizame Hećimović mora podvući liniju preko koje se neće nikad preći. Ko mi ne vjeruje neka stisne zube i pogleda snimak, pa neka pokuša zaboraviti.

Ja nikad zaboraviti neću.

Nasilje mora biti praćeno odgovarajućom kaznom, a kazne moraju biti drastične a ne simbolične.

Nasilnici moraju u zatvor bez iznimki.

Nema pomilovanja.

Ne treba nama dan žalosti, žalosni smo i bez vaših odluka.

Ne treba nam nikakva isprazna šetnja dok su ministri vladajućih partija zlostavljači porodica.

Treba nam akcija.

Treba nam sudstvo i policija kojima možemo vjerovati.

Treba nam sigurnost.“