Piše: Josip Šimić-Đinđić, teolog

Po optužnici Kantonalnog tužilaštva Zeničko – dobojskog kantona iz Zenice, broj: T04 0 KTRZ 0008936 12 od 28.11.2016. godine, koja je izmijenjena na glavnom pretresu, 08.03.2018. godine, vođen je kazneni postupak pred Kantonalnim sudom u Zenici, pod brojem: 04 0 K 008731 17 K, protiv optuženog Ibrahima Kule, zbog krivičnog djela „Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“ iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 30. stav 2. Krivičnog zakona SFRJ, zbog ubistva civila srpske nacionalnosti Milisava Žugića.

Ni na trideset prvu godišnjicu od njegovog nestanka iz policijske stanice Olovo 16. avgusta 1992. godine, porodica Milisava Žugića, nije saznala konačnu istinu o njegovoj sudbini, niti zna za njegov grob. S druge strane, posebno ogorčenje kod ovih ljudi izaziva činjenica da vinovnici ratnog zločina, čija je Žugić očito žrtva, nisu adekvatno svi kažnjeni, o čemu ćemo detaljnije u nastavku.

Čak je i kazna od jedne godine zatvora, koja je izrečena jedinom optuženom po komandnoj odgovornosti, Ibrahimu Kuli, pred Kantonalnim sudom u Zenici, nakon žalbe pred Vrhovnim sudom Federacije BiH – ukinuta, ali je Ibrahim Kulo u ponovljenom postupku tada oslobođen. Nakon toga, Kantonalno tužilaštvo iz Zenice ponovno upućuje žalbu Vrhovnom sudu Federacije BiH, koja žalba se uvažava, prvostepena presuda u ponovljenom postupku ukida i određuje pretres pred Vrhovnim sudom F BiH, koji donosi pravomoćno oslobađajuću presudu za Ibrahima Kulu. No pravi vinovnici ovog ratnog zločina nisu se našli na optuženičkoj klupi.

Posebno zabrinjava to, što se zločin desio u policijskoj stanici u Olovu, što ga je, po svemu sudeći, počinio neko od pripadnika policije i što su pojedinci, koji se s ovim nedjelom po više osnova dovode u vezu, i danas visokopozicionirani policijski zvaničnici. Prema prvostepenoj osuđujućoj presudi, u toku mjeseca augusta 1992. godine, Žugić Milisav je pristupio u PS Olovo, koji je 16.08.1992. godine od strane Mirsada Gurde obaviješten, da se mora javiti u Stanicu javne bezbjednosti Olovo, što je Žugić i učinio, da bi potom, bez pravnog osnova, od strane dežurnog policajca Idrizović Hamzalije bio zaključan u prostoriju za zadržavanje, odakle je od strane pripadnika PS Olovo odveden u večernjim satima na nepoznatu lokaciju odakle se Žugiću gubi svaki trag.

Dovoljno je samo spomenuti da je i aktuelni direktor Federalne uprave policije, Vahidin Munjić, u vrijeme Žugićevog nestanka bio na dužnosti u istoj policijskoj stanici Olovo u kojoj se ovom čovjeku toga dana gubi svaki trag.

Munjić u sudskom procesu, međutim nije saslušavan kao optuženi, već kao svjedok, kao i još neke njegove kolege. Pred sudom je izjavio, da je „počeo u PS Olovu raditi 16.04.1992. godine, i da je tamo ostao čitav rat, da je u periodu 1992. godine načelnik PS Olovo bio Ibrahim Kulo, a zamjenik Zdravko Dujmović, da ne zna koji je bio dan, ali je bio prisutan u policijskoj stanici u Olovu, kada je došao Kulo Ibrahim i počeo da galami govoreći „svi u dežurnu, gdje je M.Ž., te da su svi šutjeli, a da je on galamio, „gdje je, neću ja odgovarati za njega, vi morate znati gdje je M.,“!

Milisavov sin Nikole Žugića, ni nakon toliko godina koliko s porodicom pokušava bar naći očeve posmrtne ostatke, ne želi nikoga da javno imenuje kao mogućeg krivca, ali ne krije ogorčenje institucijama, koje su više uradile da se zločin zataška nego da se razriješi tako što će zločinci biti izvedeni pred lice pravde.

“Nikada nije suđeno ubicama, osuđen je na godinu dana zatvora Ibrahim Kulo tadašnji načelnik policije. Pa je to otišlo na Vrhovni sud, pa je presuda vraćena opet na Kantonalni i na kraju je i on oslobođen. Nije on odgovarao za ubistvo, on je osuđen zbog radnji koje je trebalo da uradi, a nije uradio. Niti je on htio da kaže ko ga je odveo. To je bila lakrdija od suđenja, da se samo sprovede taj proces koji smo mi kao porodica tražili”, kaže Nikola Žugić u izjavi za Impuls.

Njegovog oca je, kako je navedeno i u izjavama svjedoka u toku sudskog postupka, policajac Mirsad Gurda, došavši u njegov stan, obavijestio da je pozvan da se javi u Policijsku stanicu.

Ni Gurda kao svjedok to nije negirao, uz ogradu da mu je neko, a on se “ne sjeća ko”, rekao da obavijesti Žugića da dođe u stanicu, jer mu je Milisav, inače bio komšija.

Vahidin Munjić je svjedočio da je taj dan bio u stanici i da je optuženi načelnik, kada je došao, održao sastanak i sve ih pitao gdje je nestao Žugić.

Niko nije “znao odgovor”, što su tvrdili i tokom suđenja, i kako su svi po vlastitom priznanju toga dana bili u stanici, u kojoj je, što također nisu negirali, nestao i od kada mu se gubi svaki trag, bio i Žugić.

Milisav Žugić odveden je iz svoga stana u Policijsku stanicu u Olovo na ispitivanje dana 16.08.1992. godine. Načelnik PS Olovo bio je Ibrahim Kulo, a njegov zamjenik Zdravko Dujmović, preko kojeg su išla i izdavana naređenja. Pripadnici tada PS Olovo bili su Vahidin Munjić, aktuelni direktor Federalne uprave policije. Žugića je iz stana odveo Mirsad Gurda. Smatra se, da je Milisav Žugić ubijen od pripadnika PS Olovo u noći 16./17. 08. 1992. godine od kada mu se gubi svaki trag.

Aktuelni načelnik Jedinice za profesionalne standarde u FUP-u, Hidajet Kulo, bio je u ovome predmetu svjedok.

Svi pripadnici tadašnje PS Olovo iz 1992. godine, Ibrahim Kulo, Zdravko Dujmović, Vahidin Munjić, Mujo Hurić, Hamzalija Idrizović, Mirsad Gurda i dr., koji su dana 16. i 17. augusta 1992. godine bili na smjeni, znaju pravu istinu, šta se dogodilo sa civilom Milisavom Žugićem, koji je ubijen. To pokazuje i reakcija tadašnjeg načelnika PS Olovo Ibrahima Kule, koji je jedini zbog ovog zločina bio optužen, pa osuđen, pa pravomoćno oslobođen, šta se dogodilo sa Milisavom Žugićem, kao i gdje je njegovo tijelo, ali za sada pravi vinovnici ovog ratnog zločina šute.

Nakon nestanka Milisava Žugića, načelnik PS Olovo je postrojio sve policajce PS Olovo, među kojima je bio i Munjić Vahidin i dr., te im se Kulo Ibrahim obratio riječima: „„svi u dežurnu, gdje je M.Ž., te da su svi šutjeli, a da je on galamio, „gdje je, neću ja odgovarati za njega, vi morate znati gdje M.,“! Iako je Kulo Ibrahim tvrdio, da njegovi pripadnici PS Olovo iz 1992. godine, moraju znati gdje Žugić Milisav, ipak su svi tada šutjeli i jedni drugog pokrivali u ovome zločinu.