Zamislite da primate plaću 5.000 maraka. I još nekoliko stotina mjesečno na ime naknada, dnevnica… Zamislite i da vam supruga ima plaću 4-5.000 KM. Ako vas je krenulo, zamišljajte dalje. Ako je potrebno, zatvorite i oči.
Zamislite da na spomenute plaće u kućni budžet „uleti“ još 50-60.000 svakog mjeseca od izdavanja nekretnina. Zamislite da imate 3 kuće, 3 stana, 4 poslovna prostora, zemljište, garažu… Ponešto u suvlasništvu. Za svaki slučaj imate vrijednu ušteđevinu na više računa. Zamislite da se vozite i da vas voze skupocjenim automobilima. I vlastitim i službenim.
To što ste vi zamislili ili pokušali zamisliti jeste život koji živi Elmedin Konaković sa svojom suprugom. Barem tako kažu dostupni zvanični podaci (možete ih pročitati OVDJE)
Mjesečnim prilivima od 60-70.000 KM rijetki se mogu pohvaliti. Novac kojim godišnje raspolaže porodica Konaković nedostižna je dobit čak i za brojne privrednike s desecima ili stotinama uposlenih. Ali da Konaković nema toliko novca, teško bi razumio sve one koji jedva sastavljaju kraj s krajem, sve u neimaštini, sve gladne, sve žrtve sistema i nepravde, sve one koji u potrazi za boljim životom odlaze iz domovine… Zar ne?
Iako je Konaković u politiku ušao da se bori za druge (valjda niko ne sumnja u njegovu nesebičnost), ipak je politika utjecala i na njegov bilans. Privatni biznisi mu nisu išli, još se spominju dugovanja i nestale TV-plazme, ali u javnom sektoru je stalno rastao. A to je osjetno utjecalo na njegov prihodovni saldo. Član stranke koju najviše mrzi, SDA, postao je 2004. godine.
Dakle, uskoro će napuniti 20 godina staža kako pomaže drugima i misli samo na državu i društvo. I u tih 20 godina građani su platili njegov angažman, vjerovatno, preko milion maraka. Prvih godina iz budžeta je imao tek po 500, 600 maraka honorara. Ali glavninu prihoda svakako je imao od košarkaških saveza i KK „Bosna“, koje više nema. Godine 2010. osjetio je veće blagodati skupštinske plaće. Redovna plaća, bez drugih naknada, bila je nešto viša od 2.500 KM.
Plaća je značajnije rasla od 2014, kad postaje SDA-ov premijer Kantona Sarajevo. Mjesečno je od države primao „jedva“ nešto više od 4.000 maraka dok je bio i zastupnik u kantonalnoj skupštini i federalni delegat. Što se više iza govornica i s predizbornih tribina borio za pravdu, ojađene i unesrećene građane, plaća mu je više rasla. S novom, svojom strankom, dobio je i novu, državnu funkciju i plaću od 5.086 maraka, automobil od 130.000 i putovanja širom svijeta o trošku građana zbog kojih se, naravno, i vozi, i putuje, i budi, i liježe. I svaku marku mukotrpnim radom od Bruxellesa do Washingtona zaradi. Jednako i putne troškove i svaku dnevnicu.
Intereždžiji bi bilo važno, ali on više i ne gleda je li mu s budžeta na račun uplaćeno pet, pet i po, šest ili više hiljada maraka jer ne prima plaću zbog sebe, samo želi da svima bude bolje. To što je njemu iz godine u godinu mnogo bolje, samo je „kolateralna šteta“. I veću žrtvu spreman je podnijeti.
(H.V.)
