„Ne postoji evidencija da je film snimljen“ – oznaka je koja stoji pored brojnih projekata koji su od 2002. godine do danas sufinansirani novcem iz Fonda za kinematografiju koji djeluje na nivou Federacije BiH.
Pitanje fantomskih filmova u koje je Fond za kinematografiju uložio stotine hiljada maraka budžetskog novca, a koji nikada nisu snimljeni, već godinama je tema koja se periodično provlači u javnosti i medijima. Još 2018. godine tadašnja federalna ministrica kulture i sporta Zora Dujmović izjavila je da će Ministarstvo zatražiti od Fonda očitovanje o tome gdje je završilo više od milion maraka novca poreskih obveznika koji su isplaćeni producentskoj kući Refresh za njihove projekte koji nisu realizirani.
„Nakon što dobijemo njihov izvještaj, vidjet ćemo šta dalje poduzeti“, rekla je tada ministrica Dujmović.
Šest godina kasnije – situacija nepromijenjena. Aktuelni predsjednik Upravnog odbora Fonda za kinematografiju Antonio Beus slikovito konstatuje da je taj novac „popapala debela maca“, a dio članova Udruženja rediteljica i reditelja BiH od Vlade Federacije zahtijeva Beusovu smjenu.
“Molimo vas da u što hitnijem roku postavite novi Upravni odbor i novog predsjednika/cu koji će raditi u interesu unapređenja bh. kinematografije“, poručili su u septembru ove godine reditelji/ce Aida Begić, Sabrina Begović, Alen Drljević, Nenad Dizdarević, Nermin Hamzagić, Zdenko Jurilj, Nedim Karalić, Faruk Lončarević, Tanja Miletić Oručević, Alen Šimić, Danis Tanović, Ines Tanović i Srđan Vuletić.
Slobodna Bosna u posjedu je kompletnog pregleda projekata koje je Fondacija sufinansirala u periodu 2002-2022. godina. Prema ovoj evidenciji, radi se o najmanje 2.150.000 KM dodijeljenog budžetskog novca za filmove koji nisu snimljeni.
Ovdje ćemo navesti samo neke od tih projekata:
„U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“ , produkcija Forum – 80.000 KM (2002)
„Usamljenost“, produkcija Porta – 200.000 KM (2006)
„Krasta“, Refresh produkcija – 150.000 KM i 67.000 KM (2009., 2011.)
„Zehra i fortuna“, Refresh produkcija – 500.000 KM, 150.000 KM i 102.656 KM (2010., 2011. i 2012.)
„Christkind“, Deblokada – 480.240 KM (2019)
„Ja sam pas i zovem se Salvatore“, produkcija Marletti (animirani) – 30.000, 120.000, 100.000 KM (2007., 2008. i 2009.)
„Povratak kući“ (dokumentarni), Global Adria Sarajevo, 25.000 KM (2008)
“Tuđa krv”, Refresh produkcija – 150 000 KM (2010)
Prema riječima Antonija Beusa, aktuelna uprava Fonda uspjela je dio ovog novca vratiti i kroz novi konkurs rasporediti za nove projekte. Beus kaže da je na početku rada Fondacije bilo projekata koji su dobili određen dio novca i nisu realizirani jer su producentske kuće koje su stajale iza njih u međuvremenu propale. Dio novca vratili su sami autori, odnosno producenti – recimo, Pjer Žalica za projekat “Zehra i fortuna” i Jasmila Žbanić za projekat “Christkind”. No, na naše pitanje o kolikim iznosima se tačno radi, Beus nije mogao odgovoriti.
– Za projekat “Christkind” Deblokada je od dodijeljenih blizu 500.000 KM zadržala cca 98.000 KM kao troškove predprodukcije. Dio filmova iz perioda proje korone smo dodatno pomogli. Filmovi su završeni i većina je imala i premijeru. Trenutno, samo dva projekta su u postprodukciji. To su „Paviljon“ Dine Mustafića i „Božiji gnjev“ Kristijana Milića – navodi Beus.
Antonio Beus ne krije ogorčenje odnosom poznatih bh. rediteljskih imena prema blagajni Fonda za kinematografiju. Posprdno ih naziva “FGR” (skraćenica za “fina gradska raja”) i kaže da su perfidnost poslovanja i manipulacije prošlim sazivom UO Fondacije doveli do savršenstva.
– FGR, okupljena oko Akademije scenskih umjetnosti, kroz medijske spinove su uvijek reketarili aktualnu politiku i resorne ministre isključivo štiteći svoje interese. Svi njihovi kapitalni projekti su propast – da počnemo od nove zgrade ASU, pa nesretnih studenata koji nikada nisu u prigodi da snime svoj debitantski film, zataškavanja seksualnih uznemiravanja studenata od strane profesora, neadekvatne stručne spreme profesora, itd. Ali su uvijek brižljivo njegovali imidž “moralnih vertikala društva” – govori Beus.
Kaže da je za Žalicu, Jasmilu Žbanić, Danisa Tanovića i ostale on “papak iz Kiseljaka” kojeg treba što prije ukloniti iz filmske zajednice jer je dirnuo u osinje gnijezdo, odnosno zatražio da se polože računi gdje je tačno utrošen taj silni novac. Beusa u njegovim namjerama podržava sarajevski reditelj Ahmed Imamović, koji je među prvima javno progovorio o zloupotrebama budžetskog novca.
– Pare su date, filmovi nikad nisu snimljeni. Pare su date, računi priloženi, filmova nema. Nijedan ministar ništa nije poduzeo da se vidi gdje su te pare. Imate krug ljudi, FGR. Žalica se žalio na stara vremena kako je funkcionisalo. Znate kako je funkcionisalo? Imali su svoju firmu, prvi članovi UO Fondacije za kinematografiju bili su Kenović i Vuletić, a prve pare su dali sami sebi. Zehra i fortuna 902.000 KM, ostali filmovi po 200.000, šta je radilo Tužilaštvo? – pita Imamović.
Međutim, od Beusovih izjava ogradile su se druge dvije članice Upravnog odbora Fonda, Emina Ganić i Mirna Milanović-Lalić.
– Gospodin Beus, pozivajući se na svoju ulogu v.d. predsjedavajućeg, dijeli isključivo lična mišljenja bazirana na svom dugogodišnjem radu unutar Fonda, dok kao kolektivno tijelo UO Fondacije trenutno revidira taj rad gdje su mnogobrojne zabilježene nepravilnosti validirane i putem izvještaja, upućene resornom ministarstvu, Vladi Federacije BiH te uredu kantonalnog tužioca. Naše je uvjerenje da će imenovanjem novog UO Fondacije njen budući rad implementirati politiku transparentnosti, fiskalne odgovornosti te služiti cilju zbog kojeg je uspostavljen Fond – da pruža podršku i poticaj razvoju bh. filmske industrije, a ne servisira lične interese niti promoviše lične stavove bilo kojeg individualnog člana UO – navode Ganić i Milanović-Lalić.
Kad smo već kod fiskalne odgovornosti, u tabeli sufinansiranih projekata Fondacije u koju smo imali uvid, pored desetina projekata uz komentar o utrošku sredstava piše: “Opravdano, možda je naziv filma promijenjen”. Neki od tih projekata jesu snimljeni i radni naziv im je promijenjen. No, neki nisu nikada ugledali svjetlo dana. I opet, radi se o stotinama hiljada maraka iz budžeta Fondacije. Potpuno je nevjerovatno da umjesto tačne evidencije ishoda ovih projekata pored njih stoji riječ “možda” – možda jesu, a možda i nisu realizirani, to niko izgleda ne zna reći sa sigurnošću. Jedino što je sigurno je da nijedan od tih filmova nije deponovan u Kinoteku BiH. A prema potpisanom sporazumu sa Kinotekom iz 2020. godine, oni koji nisu dostavili svoje filmove u Kinoteku ne mogu aplicirati na konkurse Fondacije za nove projekte.
Jedan od većih skandala kada je u pitanju raspodjela budžeta iz Fonda za kinematografiju vezan je za nabavku opreme za digitalizaciju bh. kinematografije za Filmski Centar Sarajevo. Fondacija je ovaj projekat podržala sa oko 130.000 KM, no naknadno se ispostavilo da je Filmski centar za istu namjenu dobio novac od Američke ambasade.
– Ovo je dio utrošenog novca, koji je kasnije vraćen Fondaciji. Naime, ispostavilo se da je direktorica Filmskog centra Sarajevo Ines Tanović od Ambasade SAD-a dobila za istu namjenu više od pola miliona maraka, pa je onda i nama i njima istim računom pravdala nabavljenu opremu. To je skandal posebne kategorije koji trenutno istražuje Tužiteljstvo FBiH – kaže Antonio Beus.
