Primjećujem da još nismo svjesni da Milorad Dodik provodi otcjepljenje Republike Srpske (RS).  Upravo sada se odvijaju pregovori o opstanku BiH i o tome kako će ona funkcionisati u budućnosti. I na tome mu svaka čast!

Dakle, RS ne prihvata visokog predstavnika, ne poštuje Ustavni sud Bosne i Hercegovine (BiH) po cijenu odlaska u zatvor predsjednika RS i sve to uz najave državnih ministara da će ga isto tako braniti po svaku cijenu. Koalicione partnere uslovljava projektima od entitetske važnosti koji derogiraju državne ovlasti te propisima koji idu na štetu države što praktično znači odgođeno otcjepljenje. Uslovljava ih upravo otcjepljenjem RS. Psuje genocid. Podnosi inicijative za ukidanje Suda BiH i Tužilaštva BiH. Visokog predstavnika tretira ko migranta u BiH. Koalicione partnere ne doživljava kao partnere nego sluge. I mi to doživljavamo kao blef. Zaista svaka mu čast!

Da ne blefira, dokaz je ponašanje Međunarodne zajednice (MZ) koja čak Dodika vidi kao ključnog aktera na navodnom reformskom i evropskom putu BiH. MZ je odlučila očigledno da BiH ugura u Otvoreni Balkan uz obećanje da ćemo pristupiti pregovorima o članstvu u Evropsku uniju (EU) i skine sa sebe odgovornost za BiH. Naši susjedi su dali sve od sebe da diplomatskim putem prikažu BiH kao nefunkcionalnu i nesposobnu državu koja je leglo islamskog radikalizma i potencijalni izvor terorizma dok su se bh. političari bavili upravnim i nadzornim odborima i bogatili se na račun naroda koji još logično nije siguran da li Dodik blefira ili ne. Logično jer misle da ako Dodik ne blefira, neko će nešto uraditi. Makar visoki predstavnik. Makar institucije. E pa neće niko ništa! Jer da hoće – taj Dodik ne bi bio kontrolor vlasti u BiH, a BiH u nikad goroj političkoj situaciji. Trebao bi Dodik još nacrtati svoje ciljeve, ne bi li ih postali svjesni. Doduše, crtao je. Ali ni to nije bilo dovoljno. Blage ili nikakve sankcije MZ su jasan dokaz da ni MZ neće da djeluje konkretnije i odlučnije. Čak naprotiv dok prijete navodnim sankcijama, Dodiku se ustupa kompletna vlast u BiH. A visoki predstavnik toliko vlada situacijom da nije otišao na sastanak u RS kad mu je ovaj zaprijetio hapšenjem. Da se ne lažemo, ta Amerika i zapadne evropske zemlje mogu i moraju puno više. Njihova slaba posvećenost je upravo razlog zašto je BiH u nikad goroj političkoj situaciji. Oni snose najveću odgovornost.

I na koncu, ako je jedina vizija probosanskih političara da gledaju skrušeno i bespomoćno u Zapad hajde da tražimo od te Amerike da nas prime po svaku cijenu, baš onako kako je to Dubioza kolektiv tražila u jednoj od svojih pjesama opisujući dubiozu ovog društva:

I am from Bosnia, take me to America

I really want to see Statue of Liberty

I can no longer wait, take me to United States

Take me to Golden Gate, I will assimilate!

Makar nećemo gledati lokalne političare koji nas svakodnevno retraumatiziraju i podsjećaju na genocid koji smo i sami prošli, imat ćemo pravo da podignemo glas protiv genocida nad djecom koji se dešava upravo sada pred očima cijelog svijeta, a ne da sramno šutimo, da se ko ne zamjeri, i zovemo to pravom na šutnju. Uz naravno pravdanje i dokazivanje da smo mi evropski muslimani, a ne oni neki tamo radikalni.

Podsjećam da Islam kao religija nema ni vremensku ni teritorijalnu odrednicu, ali i na činjenicu da je upravo u jednoj takvoj atmosferi straha i trepeta koju su proživljavali upravo Jevreji u NDH jedan musliman iz BiH spasio jevrejsku knjigu neprocjenjive kulturološke vrijednosti – Derviš Korkut te odlikovan najvišim izraelskim državnim priznanjem za nejevreje, odnosno pripadnike drugih naroda koji su spašavali Jevreje od istrebljenja tokom Holokausta riskirajući pritom vlastite živote.

Derviš Korkut je sve ono što BiH jeste. Ne smijemo dozvoliti da nam se nameće ono što BiH nije. Ne dovodimo vrijednosti koje smo uvijek cijenili na nivo svakodnevnih međustranačkih prepucavanja, niti smijemo dopustiti da ne osudimo stradanje nevinih zbog kojekakvih kalkulacija. Nikad mi nismo bili kalkulanti. Uvijek smo djelovali emocijama. Možda nekad i na svoju štetu, ali svakako na vlastiti ponos i ponos naše djece.

Isto tako, mi tu BiH nismo niti ćemo dobiti na pladnju gledajući skrušeno i bespomoćno u bilo koga drugog osim nas samih, piše blogerica Elma Karišik na svom blogu.