‘Čović nije položio ispit kod mene, a bio sam jedini profesor, bez asistenata. Ako nije položio ispit, nije ni magistrirao’.

Profesor Behdžet Mesihović posramio je Sveučilište u Mostaru. Ovih dana navršava se godina otkako Sveučilište ne odgovara na pitanje koje javno postavlja taj umirovljeni profesor Mašinskog fakulteta u Mostaru: je li predsjednik HDZ-a BIH Dragan Čović magistrirao, kao što tvrdi, ili nije? Možda na Sveučilištu misle da će ignoriranjem obezvrijediti upornost profesora Mesihovića. Griješe ako tako misle: šutnjom samo dokazuju manjak akademske odgovornosti, intelektualnog poštenja i institucionalnog dostojanstva, te pothranjuju uvriježeno uvjerenje kako Sveučilište u Mostaru nije više od “hadezeovog sveučilišta”. Kad bi, s druge strane, kratko i jasno odgovorili na pitanja profesora pozvanog da pita, mogli bi nesmetano nastaviti put kojim se čini da žele krenuti: da Sveučilište u Mostaru, od institucije nastale neakademskim metodama u nečasno vrijeme, preraste vlastitu lošu prošlost i uistinu postane ono što tvrdi da želi biti – “centar znanja”. Naročita je pritom odgovornost rektora Zorana Tomića: on, koji je bivši glasnogovornik HDZ-a BiH, dužan je emancipirati instituciju koju vodi od svake sumnje da je pod utjecajem svoje bivše stranke i njezina predsjednika.

Behdžet Mesihović umirovljeni je redovni profesor matematike i šef katedre Građevinskog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru. Poslije rata predavao je i na Univerzitetu u Sarajevu. U listopadu prošle godine, na svom Facebook profilu javno je iznio sumnju u vjerodostojnost magisterija predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Mesihović je time javno osporio biografsku natuknicu sa službene web stranice HDZ-a BiH, prema kojoj je Čović magistrirao 1989. na Strojarskom fakultetu u Mostaru. U svibnju ove godine, profesor Mesihović svoje je sumnje iznio i u intervjuu potpisanom novinaru, koji je objavio zagrebački tjednik Nacional. Rekao je ovako: “Uoči rata, na posljednjem magistarskom studiju Mašinskog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, predavao sam predmet Numerička analiza i programiranje (NAIP). Prema podacima u životopisu gospodina Čovića, on je trebao pohađati i položiti taj predmet, ali se nikada nije pojavio na nastavi, niti je položio NAIP. Predavao sam sam, nisam imao suradnika, pa Čović taj predmet nije mogao položiti ni kod koga drugoga nego kod mene. Ako nije položio NAIP, nije mogao ni magistrirati. A u njegovom živopisu piše da je na Strojarskom fakultetu u Mostaru magistrirao 1989. godine. Te godine, jedini strojarski fakultet u Mostaru bio je Mašinski, na kojem sam ja predavao NAIP.”

Tvrdnje profesora Mesihovića potpisani je novinar pokušao provjeriti na Mašinskom fakultetu Univerziteta Džemal Bijedić, gdje je Mesihović također predavao, i koji je do rata bio jedina akademska institucija u Mostaru; na Strojarskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu te u HDZ-u BiH. S mostarskog Mašinskog fakulteta dobili smo odgovor kako nam ne mogu odgovoriti je li Čović magistrirao na toj instituciji, jer je cijela arhiva Mašinskog fakulteta prenesena na Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru. Na tom su fakultetu ignorirali pitanja, a istu sudbinu doživjela su i pitanja koja smo poslali HDZ-u BiH. Sa Mašinskog fakulteta u Sarajevu, kojemu smo pitanje o Čovićevu magisteriju postavili zato što kruže i glasine da Čović nije magistrirao u Mostaru, nego Sarajevu, javili su kako Čović na tom fakultetu nije magistrirao.

Mjeseci su prošli, a javne sumnje profesora Mesihovića do danas su ostale bez odgovora sa Sveučilišta. No Mesihović nije odustao: u ponedjeljak, 23. listopada, na Facebooku je objavio opsežan status u kojemu ponavlja svoje sumnje, te navodi, imenom i prezimenom, niz ljudi, bivših profesora na mostarskim fakultetima, za koje tvrdi da mogu pomoći u razotkrivanju misterija Čovićeva magisterija. “Slijedeću poruku sam poslao na nekoliko e-mail adresa poznatih advokata, redakcija poznatih medija i zainteresovanih javnih ličnosti: molim vas preporučite mi dobrog pravnika!”, napisao je Mesihović. “Dobar pravnik bi na osnovu mog slijedećeg teksta (u kome navodim dovoljno dokaza koji, van osnovane sumnje, mogu da posluže  da se dokaže da je magistriranje Dragana Čovića bilo neregularno), trebao da u moje ime napravi tužbu, koju bih uputio kompetentnom sudu. O nevjerodostojnom magisteriju Dragana Čovića, predsjednika HDZ BIH! Sa novim i potpunijim dokazima. Ovo što pišem istina je i samo čista – istina!”, ustvrdio je Mesihović.

Odavno je Sveučilište u Mostaru bilo dužno odgovoriti na njegove sumnje. Bio je to, dakako, dužan učiniti i Dragan Čović. Trebali su, naprosto, odgovoriti na pitanje je li Čović 1989. magistrirao na Strojarskom fakultetu u Mostaru ili nije, te, ako jest, prezentirati njegov magistarski rad i magistarsku diplomu, te razjasniti tvrdnju profesora Mesihovića, prema kojoj Čović nije položio njegov ispit, pa nije ni mogao magistrirati. Ako bi se, pak, pokazalo da Čović nije magistrirao, a tvrdi da jest, morao bi prihvatiti posljedice te svoje neistinite tvrdnje: tada bi mu trebalo oduzeti i doktorat, pa i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, kojim je uz mnogo kontroverzi prije pet godina počašćen. Morao bi, dakako, podnijeti i političke posljedice koje idu uz izmišljanje vlastitih nepostojećih akademskih postignuća.

Ali, Sveučilište “mudro” šuti. Akademska institucija osnovana usred rata, čiju vjerodostojnu povijest tek treba ispisati, ignorira ozbiljne javne sumnje koje iznosi ugledni profesor matematike mostarskog fakulteta – koji je još, što u svemu ovome nipošto nije nevažno, u logorima HVO-a proveo devet mjeseci, i bivao odvođen na prisilni rad u tvornicu Soko, u kojoj je Dragan Čović u to vrijeme bio direktor. Šutnja Sveučilišta u Mostaru zbog toga je višestruko skandalozna: skandalozna je na osobnoj razini, jer vrijeđa ionako traumatiziranog bivšeg zatočenika logora HVO-a; ali, još važnije, skandalozna je na akademskoj razini – ako se u svemu ovome o nekakvoj “akademskoj razini” uopće može govoriti – jer ne preostaje drugi zaključak nego da Sveučilište štiti sumnjivi status političkog moćnika od legitimne javne kritike. Stvar je, naime, posve jednostavna: znanstveno-obrazovna institucija koja odbija odgovoriti na pitanje mjerodavnog sveučilišnog profesora je li političar magistrirao ili nije – pritom još političar predsjednik stranke pokroviteljice te institucije – ne može pretendirati na časnu titulu sveučilišta, nego, u najbolju ruku, dobiti naziv partijske večernje škole.

Profesor Mesihović, s druge strane, primjer je hrabroga, upornog i časnog građanskog aktivista. Netko bi mogao prigovoriti da su njegovi motivi možda osobni, jer se Čoviću želi osvetiti za patnje provedene u logoru HVO-a. To ne znamo; ali čak i ako jest tako, valja znati da nije tu riječ ni o kakvoj “osveti”, nego o legitimnom propitivanju Čovićeva sveučilišnog statusa: kamo sreće da su sve “osvete” poput Mesihovićeve! On je čovjek u časnim godinama, u kojima se ljudi rijetko odlučuju na donkihotske bitke s vjetrenjačama, i zato je njegova upornost još vrednija poštovanja. Sveučilište u Mostaru, s druge strane – na čelu s današnjim rektorom, a bivšim glasnogovornikom HDZ-a Zoranom Tomićem – ignorirajući Mesihovićeva pitanja potkopava mogućnost da učvrsti vlastiti akademski ugled, a moglo bi to izbjeći banalno jednostavnom radnjom: da odgovori s kratkim “da” ili “ne”. I baš zato što to uporno izbjegava, krnji vlastitu vjerodostojnost, uvećavajući istodobno vjerojatnost Mesihovićevih sumnji. Te sumnje neće nestati tek tako, i treba ih raščistiti: bosanskohercegovački novinari trebali bi upornije zapeti, a profesora Mesihovića treba podržati u njegovu inzistiranju da se nejasnoće razjasne. Što se Čovića tiče, dakako da bi mu bilo mudrije kad bi odgovorio sam – ali od virtuoza neodređenosti teško je očekivati jasan i nedvosmislen odgovor. Ostaje, dakle, Sveučilište u Mostaru: dopadalo mu se to ili ne, njegov ugled ovisi o tome hoće li smoći odvažnosti da odgovori na pitanja profesora Behdžeta Mesihovića. Sluti se u tome čak i neka pravda: stari bi, ugledni Mostarac mogao presuditi je li sveučilište iz devedesetih sposobno za vjerodostojnost, ili uistinu nije više od Čovićeve provincijske večernje škole na kojoj profesori iz Zagreba šićare sitne honorare.