SLUŠAJUĆI najviše srpske dužnosnike, političke analitičare, ali i novinare u danima nakon događaja u selu Banjska na sjeveru Kosova čovjek se mogao zapitati jesu li ti ljudi pri sebi. Jer, moglo se čuti pregršt svakojakih gluposti. Notornih neistina. Fantazija. Patetičnih floskula. Sve do bježanja od odgovornosti najodgovornijih.

Tko je i što pričao 

Čekajući povratak vrhovnog poglavara Republike Srbije predsjednika Vučića, koji je u New Yorku na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda isporučio jedan od tisuće svojih “legendarnih” govora, premijerka Ana Brnabić je na nekoj od režimskih televizija, komentirajući dramatična dešavanja na Kosovu, ustvrdila kako ne bi bilo dobro za državu kad bi ona iskazala svoje mišljenje.

Dakle, osoba koja je prema Ustavu države najodgovornija za sve što se u njoj dešava, “od igle do lokomotive”, pobjegla je od nezasluženo stečene odgovornosti bez imalo zazora. Ili je možda mislila da se radnja krvave drame odvija u drugoj državi, Republici Kosovu, a to onda zaista nije njena nadležnost. 

Bez obzira na intimni stav prema državnosti Kosova, gospođa premijerka je zaboravila na dvije sitnice. U upadu na sjeveru Kosova poginula su pored albanskog policajca i tri pripadnika srpskog naroda, tko god oni bili. Druga sitnica tiče se proklamirane srpske politike prema sjeveru Kosova.

Odnosna politika podrazumijeva formiranje zajednice srpskih općina sjevera Kosova, kao preduvjeta nastavka pregovora o normalizaciji odnosa s vlastima u Prištini. Pa sad vi vidite koja razina “eksperata” vodi vladu Republike Srbije te kolika je zaista njihova važnost. A tko je tek zadužen za vanjske i europske poslove “balkanskog tigra” posebna je priča.

Ministar vanjskih Ivica Dačić ustvrdio je samouvjereno kako se na snimci gdje se vidi grupa do zuba naoružanih ljudi predvođena potpredsjednikom Srpske liste, izvjesnim Milanom Radoičićem, jasno može uočiti snijeg. Po Dačiću, pojava snijega s prvim danima jeseni može biti ili posljedica klimatskih promjena ili fotomontaža. Naravno, u pitanju je fotomontaža Kurtijevih obmanjivača javnosti (ministar je poslije par dana sam sebe demantirao).

I novinari, i novinari

Gospodinu ministru Dačiću, koji ovog puta nije pjevao (a voli zapjevati u svakoj prigodi), odmah je uskočila u pomoć gospođa Ljiljana Lilja Smajlović, bivša glavna i odgovorna urednica stare, ugledne dnevne novine Politika, koja je vidjela da su “mali zeleni” po svemu slični “malim zelenim” s Krima 2014. godine, trebali biti snimljeni po noći, koliko se ona razumije u oružane upade, a eto nisu, nego su snimljeni po danu. Prema gospođi Smajlović, to je krucijalni dokaz montaže Kurtijeve terorističke bande.

Trebalo je čuti dirigirane analitičare elektroničkih medija te ostati živ i pribran. Jedan je ustvrdio kako su hodočasnici iz Novog Sada, koji su se zatekli na licu mjesta u trenutku upada srpske oružane skupine u manastir Banjska, čuli i prenijeli informaciju kako su diverzanti međusobno razgovarali na engleskom jeziku. Znači napadači na kosovsku policiju mogli su biti američki marinci.

Gospodin Nenad Čanak, bivši poslanik Narodne skupštine Republike Srbije te bivši predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine, nasuprot ovoj tezi iznio je argument kako iza svega stoji Kremlj te ruske vojne i obavještajne službe. Nije izričito ustvrdio da su napadači između sebe govorili ruski, ali može se pretpostaviti. Zapravo svi su čekali da se pojavi On.

Na kraju se pojavio On 

Trebalo je malo vremena kako bi se pripremio za konferenciju za tisak. Presvukao je glamurozno odijelo sa zasjedanja u New Yorku i obukao ono otrcano, za balkanske prilike. Nakon tog prvog, smušenog nastupa, gdje je ovog puta s razlogom pravio dramatične pauze, uzdisao, stenjao, gledao zbunjeno u daljinu, predsjednik Vučić je gostovao i na državnoj televiziji.

Možda prvi put u nekoliko posljednjih godina oko pažljivog promatrača moglo je opaziti kako Vučić zaista ima problem objasniti što se zapravo desilo na sjeveru Kosova, a da nije riječ o (ne)vješto odglumljenom teatarskom komadu lutka s Andrićevog vijenca 15. 

Očigledno da se netko od sporednih glumaca teatarskog komada previše zaigrao i potpuno zanemario dogovor s glavnim likom. Jer Vučiću u ovom trenutku nije trebala etiketa terorističkog sponzora. Pogotovo što je Srbija u pregovorima s tvrdoglavim Kurtijem, nakon natezanja oko dogovorenog formiranja zajednice srpskih općina i upornog odbijanja kosovskog premijera da ispuni taj dio dogovora, odlično stajala.

Zapadni kreatori vanjsko-sigurnosne politike za Zapadni Balkan već su uveli određene (mada simbolične) sankcije Kosovu, a američki državni tajnik Antony Blinken jasno je stavio do znanja kosovskom premijeru kako se postignuti dogovori moraju poštivati. Dakle, nije bilo razloga za radikalizaciju u kritičnom trenutku, ali postavlja se pitanje je li Vučić znao za planove gospodina Radoičića i što je zapravo bio originalni plan.

Je li Vučić znao

Naravno da je Vučić znao i bio upućen u sve aktivnosti Milana Radoičića. Kako bi inače srpski napadači imali čitav arsenal lakog i teškog naoružanja, minobacače, ručne raketne bacače, terence i oklopne transportere.

Ta se vrsta opreme ne kupuje na tržnici, premda je predsjednik Srbije lakonski izjavio da se maskirne uniforme mogu kupiti svugdje, čak i u trgovačkim centrima. Dakle, diverzantsku grupu je bez dileme opremila ili vojska ili policija Republike Srbije. Prije će biti vojska. Zašto je onda Vučić bio zbunjen, pa nakon toga uznemiren i ljut? Jedini razlog može biti u preuranjenoj akciji njegove paramilitarne formacije.

Drugim riječima, napali su kosovske policajce prije planiranog vremena. To je zbunilo gospodina Vučića, a ne, kako tvrde pojedini analitičari, gubitak kontrole nad dijelovima srpskog sigurnosnog aparata. Jednostavno, čovjek nije navikao da ga ljudi ne slušaju ili ne razumiju, a pogotovo njegovi najbliži suradnici što je gospodin Radoičić svakako bio. A naređenje vrhovnog poglavara je bila “sačekajte moju komandu za napad”.

Koji je bio cilj upada

Koliko god predsjednik Srbije u većini svojih nastupa izgledao tragično i komično, ipak nije toliko budalast da zarati s cijelim NATO savezom, jer su za sigurnost i neovisnost Kosova (koliko god se KFOR pokrivao rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1244) odgovornost upravo preuzele glavne države NATO saveza. Svaki nasrtaj oružjem na njihove “čuvare mira” na terenu značio bi novi izravni sukob Srbije sa zapadnom vojnom alijansom i potpuno uništenje srpske vojne efektive. Nije to bio cilj.

Zapravo cilj je otkriven nekoliko dana kasnije u izjavi veleposlanika Republike Srbije u Sjedinjenim Američkim Državama Marka Đurića, koju je spomenuti gospodin dao gostujući na američkoj televiziji Newsmax. Veleposlanik Đurić je izjavio kako je jedini put za rješavanje teškog problema i pokretanja stvari naprijed na relaciji Beograd-Priština da NATO u potpunosti preuzme nadležnost na sjeveru Kosova umjesto kosovskih specijalnih snaga.

U čemu je caka? 

Na prvoj godini pravnog fakulteta studentima se na kolegijima teorije države i prava objašnjava da je država institucija koja ima monopol fizičke sile na određenom teritoriju.

To zapravo znači da ne postoji druga sila na predmetnom teritoriju koja će tu silu osporiti. Upravo su se toga dosjetili beogradski politički mangupi. Dakle, da jednom limitiranom oružanom pobunom “naroda sa sjevera Kosova” (potpomognutom logistikom iz Srbije) pokažu “glavnim facama” (prije svih Amerikancima), kako Kurti nema monopol fizičke sile na sjeveru “svoje” države.

Preuzimanjem monopola fizičke sile od NATO snaga mnogo lakše bi se došlo do zajednice srpskih općina što je zapravo bio glavni cilj. Međutim, kao što je prethodno navedeno, požurilo se u provođenje plana i netko je zato morao snositi odgovornost.

Milan Radoičić preuzeo krivnju

Nakon propasti plana cjelokupna krivnja morala je pasti na “jedinog odgovornog”, Milana Radoičića. Njegovo nestrpljenje nanijelo je veliku štetu poziciji Srbije u međunarodnim relacijama (pregovaračkom procesu) i zato je vjerojatno uz dobronamjernu kritiku i “tapkanje po ramenu” priznao da je on jedini krivac za dešavanja u selu Banjska na sjeveru Kosova.

Izjavio je kako je došao “ohrabriti narod u otporu režimu Albina Kurtija” te (najbitnije od svega) kako u tome “nije imao nikakvu potporu vlasti iz Beograda niti ih je o svojim namjerama obavijestio, jer su se već ranije razišli u određenim stavovima”. Osoba koja ga je prijateljskim “tapkanjem po ramenu” ohrabrila svaliti sve grijehe na sebe mogla je donekle odahnuti.

Donekle, jer na rezultate istrage (još nije završena) čekaju i Amerikanci i EU koja je već najavila sankcije pokaže li se da su Srbija i njen predsjednik umiješani u napad na sjeveru Kosova. Međutim, imajući u vidu sve što se do sada dešavalo na relaciji Vučić-zapadni centri moći, kakvi god rezultati istrage bili vjerojatno će se iz Washingtona i Bruxellesa ponovo zažmiriti na jedno oko. Vole oni namignuti Vučiću.