Autor u tekstu predstavlja neke činjenice i aspekte vladavine HDZ BiH i njegovoga vođe. Zaključak: Kuda HDZ prođe, tu Hrvati više ne niču.

HDZ BiH – kratka povijest jednog beščašća

Autor u tekstu predstavlja neke činjenice i aspekte vladavine HDZ BiH i njegovoga vođe. Zaključak: Kuda HDZ prođe, tu Hrvati više ne niču

Čitam ovih dana u Tageszeitungu da je njemačka vlada s kancelarkom Angelom Merkel odlučila godišnje uplaćivati milijardu eura za BiH, a da im mi zauzvrat šaljemo svoje političke i ekonomske eksperte. Ne mogu se ljudi načuditi privrednom čudu kojeg su napravili isti u našoj zemlji pa bi zavidne Švabe htjele da i oni imaju takve. Vijest su prenijeli i drugi vodeći i manje vodeći njemački mediji pa ne sumnjam u vjerodostojnost te informacije.

Odmah potom javila se i Švicarska. Predsjednik Eveline Widmer-Schlumpf pred televizijskim kamerama nije mogao sakriti divljenje i – kako je rekao – „ako ikako može govoriti o parcijalnim zaslugama za sve ovo u BiH, izdvojio bi jednu političku organizaciju i jednog lidera, a to su HDZ i Dragan Čović. Svojom umješnošću, znanjem i poštenim radom ta je stranka od mjesta u kojima vlada već dugi niz godina (a kako i ne bi) napravila nove Monte Carle i Lihtenštajne.“ Švicarci bi dalje, kako govori Eveline, bili voljni puno toga učiniti za BiH samo ako im BiH na jednu godinu ustupi tu stranku. Posebice bi se tome radovali Švicarci čiji je materinji jezik talijanski, kojih među njima ima najmanje i oni u Čoviću vide novog lidera. Dosta im je, kako se jadaju, leziljebatora i kriminalaca, shvatili su da se konačno moraju maknuti sa krivog kolosjeka i krenuti ka svjetlu na kraju tunela. Prema tome, ovaj lider i ova stranka zaslužuju da ih se malo podrobnije predstavi i otkrije tajna njihova uspjeha, zbog kojeg se stranci, kako vidimo, otimaju za nju.

No, dosta je šale.

Dragan Čović rođen je u Mostaru 20.8.1956. godine gdje završava osnovnu i srednju školu te 1979. stječe zvanje mašinskog inženjera na Mašinskom fakultetu u Mostaru. Kako vidimo, sposoban i pametan čovjek, što i pravi razliku između kriminalaca i običnih lopova. Brzo se zapošljava u Sokolu i kao poslušni partijski član dobiva stan u Mostaru. Kako spominju poznavatelji njegovog lika, bio je zadrti partijaš i Jugoslaven. Da se razumijemo, nema ništa po sebi loše u ideji jugoslavenstva, dapače časno je biti Jugoslaven u današnjem vremenu.

Međutim, pokvareno je biti partijaš i Jugoslaven iz interesa, pogotovo ako znamo da je on, kao i stotinu tisuća drugih takvih članova Komunističke partije Jugoslavije, među kojima i najmlađi Titov general Franjo Tuđman, inače osnivač stranke HDZ, prešao u HDZ na prijelazu iz devete u desetu dekatu prošlog stoljeća. Prema podacima P. Pickeringa i M. Baskina do kraja 1990. u HDZ se učlanilo 97 000 bivših članova SKH, a u SDP ih ušlo/ostalo svega 47 000. Slično je i u BiH i prema tome je razvidno koja je stranka po ljudstvu većinski nasljednik SK među Hrvatima. I u tome ne bi bio nikakav problem da ti isti ljudi nisu postali nacionalni vođe i zakleti Hrvati, govoreći sve najgore o sustavu kojeg su i oni činili, prebacujući svu krivicu na tamo neke komuniste, ljevičare, socijaliste, a pritom zaboravljajući da su upravo oni ti komunisti, tj. da govore o samima sebi.

Čak se Čović i na samom početku 1990-ih nadao da će se sačuvati Jugoslavija pa je popravljao u Sokolu avione JNA oštećene prilikom bombardiranja Vukovara. Ali mu je onda nešto, kako Otac Joil kaže za majmuna, krcnulo u leđima i od zakletog Jugoslavena i komuniste nastade postupno hrvatski nacionalni vođa.

To su bili počeci njegove poslovne i političke karijere, a što se zbivalo dalje dobro je poznata priča. Treba navesti samo neke od najvažnijih događaja u njegovom životu. 1998. biva izabran za člana predsjedništva HDZ BiH, usprkos protivljenju jednog od ideologa iste stranke, obavještajca Ive Lučića, koji mu je prebacivao grijehove jugoslavenstva u mladosti.

Dobro kotira u stranci za vrijeme predsjednikovanja samoupravaša Ante Jelavića, inače također velikog kriminalca i ratnog profitera koji je utočište od sudskih procesa u BiH našao u Hrvatskoj i od prebjega do danas nikad se nije vratio u BiH. U tom razdoblju, od 1998. do 2001., biva ministar financija u Vladi FBiH te podpredsjednik FBiH. 2002. izabran je za člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda s koje je pozicije 2005. smijenjen odlukom visokog predstavnika P. Ashdowna. Tokom te i sljedeće godine protiv njega i još šest osoba, među kojima su i četvorica braće Ivanković Lijanović, vode se sudski procesi. (Smiješno danas izgleda kada HDZ BiH nastoji ubirati političke poene na hapšenju braće Lijanović, a predsjednik im Dragan Čović njihov suučesnik u kriminalu i drug iz optuženičkih klupa.) Teretilo ih se za organizirani kriminal, udruživanjue zbog počinjenja kaznenih djela te još Čovića pojedinačno za zlouporabu položaja i ovlasti, nesavjestan rad u službi i supočinjenje u davanju dara i drugih oblika koristi.

Naime, u vrijeme vršenja tih kaznenih djela, Čović je bio ministar financija u Vladi FBiH i u tom su razdoblju uvedene posebne carinske pristojbe čime je braći Lijanović bio omogućen nesmetan uvoz stoke, mesa i slične robe sumnjivog kvaliteta, neplaćajući sve potrebne carinske i porezne pristojbe, čime je nanijeta ogromna šteta gospodarstvu FBiH.

Kako se obično događa kod naših sudova u slučaju uspješnih poslovnih ljudi (čest eufemizam za kriminalce), braća Lijanović i još dvojica optuženih (Mato Tadić i Zdravko Lučić) ubrzo su oslobođeni krivnje, a Čović, nakon što je prvotno bio osuđen na pet godina zatvora, nakon žalbenog postupka drugostupanjskom presudom također je oslobođen krivnje. Krivim nije proglašen ni za umiješanost u kriminal višemilijunskih razmjera u Hrvatskim poštama i telekomu (HPT). To su samo neki od razloga zašto je Čović „svijetla točka“ hrvatskog nacionalnog bića u BiH i zašto će naši i mladi i stari ponovo većinski dati glas tomu vrlom i vrijednom Čovi.

Bespotrebno je spominjati njegovu višemilijunsku vilu u Mostaru zbog koje je čak i tok rijeke Radobolje morao biti promijenjen. Očito je iz kakvih izvora potiče novac za njezinu gradnju. Kad su ga novinari iz njemu sklonih medija pitali odakle mu potiče novac za tako skupu vilu, odgovorio im je kako je to bio plan njega i njegove žene već dugi niz godina. Dobro je imati planove u životu, pogotovo za izgradnju vile vrijedne nekoliko milijuna konvertibilnih maraka, dok je u isto vrijeme jedna marka za dosta naših sugrađana velika kao tepsija. Zgodno je napomenuti i da je Čović sasvim finih i kulturnih nastupanja u javnosti i naizgled se ne bi moglo reći prema tim nastupima puno toga loše o tom čovjeku. Međutim, moramo biti svjesni da se upravo najveće zlo često skriva iza finih lica, pa ostaje da o drugima govorimo po njihovim djelima.

Kad smo se pozabavili vrlim djelima Čoviča, veliki bi propust bio i ne opisati kako stranka kojoj je on na čelu donosi boljitak gdje god građani BiH imaju od Boga danu sreću, kako tumači većina klerikalaca i službena Crkva u Hrvata, da im je ona na vlasti. Pošto sam dobar dio života proveo u Rami, poznate su mi neke činjenice vezane uz taj kraj. Iako je Rama, zajedno s Duvnom i još nekim susjednim općinama, tijekom trajanja druge Jugoslavije bila dijelom zapostavljena, opet su ti komunisti, zločinci i mrzitelji svega što je hrvatsko, na području općine Prozor-Rama pokrenuli nekoliko gospodarski i za zapošljavanje lokalnog stanovništva veoma značajnih firmi. Tijekom 1980-ih u Rami su egzistirale i prilično dobro poslovale sljedeće firme: UNIS, VITEX, GRADINA, PUTNIK i PRONY. UNIS je imao dvije tvornice tamo, jednu u Prozoru i jednu na Šćitu i obje su se bavile obradom metala i proizvodnjom dijelova za bicikle.

Prozorski je zapošljavao oko 420, a onaj na Šćitu oko 100 radnika. Prozorski Putnik bio je, kao i UNIS, samo jedna grana firme koja je poslovala na širem području, a bavila se prijevozom putnika i robe. U Prozoru je zapošljavao oko 100 radnika. U Vitexu, koji se bavio proizvodnjom odjevnih premeta, radilo je nekoliko stotina ljudi. Građevinsko preduzeće Gradina također je zapošljavalo oko 100 ljudi. Tvornica za proizvodnju disketa, traka, ljepila… PRONY otvorena je u Rumbocima krajem 80-ih i zapošljavala je oko 40-50 ljudi. Ne treba ni spominjati da je i šumarija veoma dobro poslovala i da je zapošljavala dosta radnika. Logična posljedica toga jest da su i trgovine i ugostiteljski objekti veoma dobro poslovali jer je većina naroda imala novca, a posjedovanje novca je preuvjet potrošnje. Onda dolazi do rata i do uspona HDZ-a na vlast i isti je vladao općinom sve do 2008. godine kada ga na vlasti mijenja za vodstva Bože Ljubića bratski HDZ 1990.

Što je do danas ostalo od skoro svih ovih nabrojanih firmi na prostu općine Prozor-Rama opisat ću na primjeru prozorskog UNIS-a. Još je jednom važno ponoviti da je u periodu do 2008. godine na vlasti u općini Prozor-Rama bio HDZ BiH (uz jednu – govorilo se – kupljenu izbornu pobjedu od HSP-a za oko 50 000 KM), a upravo je to period u kojem su uništene gotovo sve ove firme.

Dakle, krenimo. Jedan od razloga zašto u našoj općini gotova da i nema ljudi zaposlenih u proizvodnom sektoru (osim onih koji kao privatnici proizvode stoku, voće i sl.) jest brutalno kriminalna privatizacija UNIS-a. Još 2001. u vrijeme dok je Jelavić rješavao pitanje (ne)ravnopravnosti Hrvata u FBiH „počela je rasprodaja imovine UNIS-a, nekada značajne tvrtke za prozorsku općinu, i u daljnjem periodu to poduzeće je ostalo bez zemljišta veličine preko 27 tisuća metara kvadratnih, poslovnih zgrada tlocrtne površine skoro 8 tisuća metara kvadratnih i sve opreme koja je bila u vlasništvu poduzeća. S obzirom na to da je UNIS poduzeće u državnom vlasništvu, to zapravo znači da je država ostala bez navedene imovine, čija je ukupna vrijednost 8 milijuna maraka. (Agencija za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona 2004. godine je utvrdila vrijednost državnog kapitala u točnom iznosu 8.186.420,00 KM.)

Poduzeće je 2005. godine prodano jednom privatnom vlasniku (ime mu je poznato), za jednu konvertibilnu marku, koji se obvezao da će u roku od tri godine izvršiti višemilijunska ulaganja u poduzeće i zaposliti 60 radnika. Međutim, kao što je razvidno, od toga nije bilo ništa. Štoviše, poduzeće koje je upisano kao kupac (“Rama-Werk“ d.o.o. Prozor-Rama) podiglo je kredit kod Hypo-Alpe Adria banke d.d. Mostar i ne mogavši ga otplatiti, prodali su toj banci cjelokupnu nepokretnu imovinu opterećenu hipotekom po cijeni od 258 tisuća maraka. Tako je ta banka, dakle, postala vlasnikom cijele nekretnine, prethodno u državnom vlasništvu, a da država po toj osnovi nije dobila ništa!

Gdje su završili strojevi koji su bili dio imovine poduzeća? Oni su demontirani, izvlačeni iz tvornice i prodani za milijunske iznose koji su završili u privatnim rukama. Kao odredišta u kojima su završili strojevi spominju se Kalesija, Knin i Valjevo. Tako je u jesen 2006. godine, nakon opsežne demontaže opreme prevezeno postrojenje za toplo kovanje i nekoliko višetonskih presa, koje su vjerovatno završile u kninskoj i valjevačkoj tvornici vijaka. Zna se čak i tko je bio prevoznik strojeva – firma Banjo trans, a kao dokaz da je cijela ta akcija izvedena uz dobru organizaciju i politišku podršku svisoka govori i činjenica da su tu nesmiljenu pljačku pratila i dva vozila MUP-a.

U interesu cijele općine Prozor-Rama i u interesu opće pravde jest da se istraži tko je sve pojedinačno odgovoran za ovu nesmiljenu pljačku, tko je oduzeo desetke radnih mjesta ramskim obiteljima i prisilio ih da svoju budućnost traže negdje drugo, umjesto u svom kraju. Zato zahtijevamo da se detaljno sprovede istraga po ovom predmetu i kazne odgovorni.
Sudeći po svim relevantim pokazateljima, za ovo su odgovorne nadležne osobe iz Agencije za privatizaciju HNK, osobe iz Vlade HNK koje su od 2001. do 2006. bile na dužnostima i tadašnje rukovodstvo općine Prozor-Rama. Zna se!“ (navodi su uzeti sa www.prozor-rama.org/Tko je odgovoran sto je rasprodan UNIS).

Treba još navesti da su ovi strojevi iz UNIS-a bili prilično moderni strojevi i da je jedan od njih, ne znam točno koji, kupljen osamdesetih godina u SAD-u i brodom dovezen do Jugoslavije. Cijena mu je, u to vrijeme kad je kupljen, bila nešto više od milijun dolara, što je, s obzirom na tadašnju vrijednost dolara, nekoliko milijuna današnjih konvertibilnih maraka. Sve su te milijune u Ramu uložili koministi žedni hrvatske krvi. Postavlja se logično pitanje s obzirom na stanje u kojem se danas nalazi naša općina: u usporedbi s komunistima što bi se tek moglo reći za HDZ BiH? Vjerojatno u rječnicima hrvatskog jezika još ne postoji riječ koja bi mogla opisati takvu grozotu pa bi zgodno bilo uvesti novu riječ – hadeze – koja opisuje nešto gore od najgoreg, zlo koje teži u beskonačnost. Ne treba ni spominjati da istu sudbinu s UNIS-om dijele i Putnik koji je potupuno devastirana firma i čiji radnici danas za 35-godišnje radne staže primaju mirovine u iznosu od oko 350 KM. Vitex također više ne postoji u Rami, u zgradi PRONY-ja djeca su dugo razbijala prozore, uništavala diskete, organizirala borbe pasa i pijetlova, a danas su tu privatni stanovi, gostionica, frizerski salon i sl. Na infuziji živi i Gradina koja je trenutno u privatnom vlasništvu, a stanje u šumariji je katastrofalno.

Nije HDZ za svoga vladanja u Prozor-Rami činio samo pljačku firmi. Oni su i “gradili”. Tako je napravljen put do tzv. Izlaza (otprilike u isto vrijeme kada je pljačka UNIS-a bila u najbržem tempu), te još neki predizborni lokalni putevi. Naravno, asfalt nije bio propisane debljine, nego svega 2-3 centimetra. I naravno da su tu razliku debljine pojedini lokalni HDZ-ovci pretvorili u roku od 20 dana od završetka izgradnje puta u nove automobile na svojemu parkingu.

Eto, tako stožerna stranka u Hrvata brine o Hrvatima. Očinski i majčinski, nema šta. Tako se za ravnopravnost Hrvata u BiH bori najkriminalnija među svim kriminalnim strankama s hrvatskim predznakom, stranka koja je bez sumnje, kao i u Rami, opljačkala i uništila sva poduzeća gdje god su Hrvati imali od Boga danu sreću da im HDZ vlada. I još pri tom stožernici i njihovi klimoglavci imaju obraza da puštaju spinove „kako su ljudi osiromašili zbog Sarajeva koje izvlači novac i uzima harač poštenim i marljivim Hrvatima u županijama u kojima oni čine većinu“ (navod iz depo.ba/evolucija-dragana-covica-od-zadrtog-partijskog-aparatcika-do-zastitnika-hrvatskoga-naroda-i-katolicke-vjere). Nisu Hrvati ugroženi i majorizirani od Keme i Asmira iz Sarajeva, niti Sarajeva kao grada u kojemu su smještene federalne i državne institucije, najugroženiji su od „svoga“ HDZ-a!

Iz svega ovoga, jasno je zašto Hrvati moraju raditi negdje u inozemstvu, daleko od vlastitog doma i vlastite države. Jasno je i zašto mladi napuštaju ovu zemlju i bez povratka odlaze negdje gdje će biti tuđinci. Poslužit ću se ovdje riječima jednog prijatelja: „Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.“. I to je doslovno tako. U Livnu živi minimalno 15 000 ljudi manje nego što ih je bilo krajem rata, a u Rami minimalno 6 000 stanovnika manje. To znači da se u Rami i Livnu svaki dan od završetka rata pa do danas broj stanovnika smanjio za tri.

Gledajući sve te parametre, tužno je i tragično gledati ulogu crkve koja se predstavlja katoličkom u BiH i koja ovakvom društvu kriminalaca i zločinaca daje blagoslov i uporište kod samoga Boga. Pogotovo u predizborno vrijeme ovi kriminalci pune crkve i prostore oko bogomolja, a sve bivši partijski apartčici, kakav je bio i Čović, a koji ovih dana obilazi gotovo sve samostane i crkve po BiH (osim rijetkih u koje nije dobrodošao); s njim se fratri slikaju uz čašicu rakije, gledajući u njega kao u Svevišnjega, uz Čovićev hinjski osmijeh odozgo, kojim kao da im govori „divim se sebi koliko sam vas…“. Čak i stožernikovi predizborni plakati u Širokom Brijegu, uz Čovića u prvom planu, prikazuju širokobriješku crkvu u pozadini, a koju je inače nekada uz veliko odricanje naroda sagradio fra Didak Buntić. To je perverzija kršćanstva i vjere u najgorem mogućem obliku. Ostavivši pitanje moralnosti postupaka svećenstva i Crkve u Hrvata u BiH, jesu li svjesni ti isti da će podržavajući Čovićevu ideologiju kriminala, krvi i tla vrlo brzo ostati bez stada. Taj navještaj potkrepljuju i podaci da su prema popisu stanovništva iz 1991. u BiH živjela 760 852 Hrvata, a da ih danas nema više od 450 000, a pravi egzodus Hrvata tek je započeo prošle godine ulaskom Hrvatske u EU, kada su mnogim mladima vrata bolje budućnosti širom otvorena.

Kako je odgovorna za emigracijski val Hrvata iz BiH, tako je ova stranka najvećim dijelom odgovorna i za migracije Hrvata unutar same BiH. Naime, po diktatu Franje Tuđmana i pogubnom projektu humanog preseljenja Hrvata, vrhuška ove stranke se tokom rata svojski trudila izazvati sukobe s Bošnjacima u Srednjoj Bosni kako bi se imao izgovor za preseljenje Hrvata u južnije krajeve, na hercegovačku ili prekograničnu kršnu grudu. Jednu od najznačajnijih uloga u cijelom tom planu odigrao je i tadašnji predsjednik ove stranke, osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, koji je nedavno odslužio dvije trećine kazne na koju je osuđen od strane Haaškog suda. Ovaj je umišljeni svetac, očito eterom ispunjene glave, nakon izlaska iz zatvora postao redovni član Čovićevih delegacija i čovjek kojim se stranka ponosi. Nema šta, ostavština za dičiti se. Kako i Čović, tako je i on poželjan gost u mnogim crkvenim dvorištima što je još jedan pokazatelj koliko je Crkva u Hrvata izgubila kompas. Iz ovog pojma Crkve u Hrvata mora se izuzeti sve one velike fratre i svećenike koji se ne libe govoriti istinu, a koje se pogrdno naziva daidžama, kvislinzima, ljudima sa štokholmskim sindromom, kao što će i autor ovoga teksta od takvih vjerojatno biti prozvan Jugoslavenom i izdajicom.

Ne samo da je privatizirao Crkvu, ovaj je stožernik privatizirao i sveučilište. Ono u Mostaru, naravno. Nešto više o tome možete pročitat na sljedećem linku: Partijsko sveučilište dr. Dragan Čović u Mostaru. Koliko je vodstvo tog sveučilišta pokorno Čoviću, najbolje svjedoči jedna tragikomična situacija s nedavno održanog sijela HDZ-a BiH u selu Lug, općina Prozor-Rama. Naime, da bi Čović okupljenima pokazao svu svoju moć i utjerao im strah u kosti u ovo predizborno vrijeme, bila je obaveza da na rečeni skup dođe što više dekana i ljudi iz vodstva Sveučilišta u Mostaru. Svi su dobili pozive da dođu i većina ih se naravno i odazvala. U strahu da ne bi zakasnili na zakazano druženje, dekani su se zaustavljali sa svojim automobilima i pitali mještane koje su sretali uz cestu gdje se nalazi Lug, jer nemaju vremena tražiti. Mislim da je to najogledniji primjer o kakvom se sveučilištu radi. Inače bi sveučilište trebalo biti nositelj slobodne misli, misli koja pita, koja se buni, a ne pokorno sluša. Međutim ovdje je trenutno na snazi gušenje svake slobodne misli, što toljagom (Slavo Kukić, Josip Milić,…), što raznim drugim metodama (prijetnje i optužbe), što uvjetovanjima (posao, plaća,…). Radi se na stvaranju jednoumlja u kojemu svatko tko ne misli po uhodanoj matrici biva žigosan kao izdajica i neprijatelj naroda.

U tom smjeru išlo se i s osnivanjem HNS-a, koji je ustvari kamuflirana Čovićeva prćija, a u koju se tako podvijenog repa, kao pas ulizica, priključio i Božo Ljubić sa svojim HDZ 1990 (ni sadašnji kandidat za člana predsjedništva BiH Martin Raguž nije imao ništa protiv, mada je u posljednje vrijeme primjetan zaokret u njegovoj retorici od kada je iz stranke protjeran Božo Ljubić, a on izabran za njezinog predsjednika). Ne bi me čudilo da stožernik ubrzo na nekom od predizbornih skupova okupljenim klimoglavcima, po uzoru na sjevrnokorejskog mu kolegu Kim Jong-una, naredi da svi moraju nositi koplja uza se te goloruki loviti životinje. Sumnjam da ga takvi ne bi i poslušali. A to bi i bilo po mjeri za nas, jer nismo valjano prošli razvojni put od lovca do čovjeka s današnjim mozgom pa bi valjalo ponoviti gradivo.

Eto, da se vratimo šaljivome tonu, to su u kratkim crtama bili razlozi zašto su naši političari s Čovićem kao predstavnikom tražena roba na Zapadu. Stranci su željni eksperimenata i ne mogu se načuditi kako smo u tako malo vremena uspjeli ovako sve razoriti, pa bi željeli izvršiti eksperimente na vlastitim državama da vide dokle idu granice ljudske sposobnosti za destrukciju, tj. da vide da li su naši vrli ljudi sposobni da u vrlo kratkom periodu razore neke od ekonomski najstabilnijih i najuređenijih država.

To su svakako i razlozi zašto će ponovo većina Hrvata u BiH glasati za Čovića i njegovu stožernu stranku. Ljudi se boje promjene, ljudi se boje misliti drugačije. Zato, naprijed Hrvati BiH, u svoju ekonomsku, moralnu, demografsku i svaku drugu propast. Propuh u glavi očito je prevelik.

P.S. Da se zna, mnogo od ovoga u suštinskom smislu važi i za SDA, SDS-SNSD kao stožerne stranke bošnjačkog i srpskog naroda; dobro „kotiraju“, mada su kasnije startali, i Lagumdžijin SDP i Radončićev SBB, a Lijanovića i slične ne treba ni komentirati.

Autor: Mato Filipović